"Sportaš najviše klase treba proći tri stepenice prije nego što se uspne na vrh: prvo rad, drugo rad i treće rad."

Paavo Nurmi, atletičar, 9 zlatnih olimpijskih medalja, 25 puta svjetski rekorder (Finska)

Damir Škaro boksačku je karijeru započeo 1976. godine, još tijekom svojih srednjoškolskih dana.

Odmah na početku pokazao je talent pa su ubrzo stigli i prvi uspjesi.

Na prvenstvu Balkana 1977. godine, održanom u Ateni, u dresu kluba „Trešnjevka“ osvojio je zlatnu medalju u juniorskoj konkurenciji u polusrednjoj kategoriji.

Zahvaljujući početnim uspjesima, Damir uskoro počinje nastupati i za državnu reprezentaciju, a sukladno napretku prelazi u seniorsku konkurenciju.

Mijenja i matični klub te prelazi u vukovarski „Borovo“. Za taj je klub 1980. godine osvojio seniorski naslov prvaka države u srednjoj kategoriji. Iste godine kvalificirao se na svoje prve Olimpijske igre održane u Moskvi.

Tamo ga je u prvom kolu eliminirao kasnije najbolji boksač turnira i osvajač olimpijskog zlata – domaćin Viktor Savčenko.

U KARIJERI JE IMAO 450 MEČEVA I TO ČAK 350 POBJEDA NOKAUTOM, A SAMO 12 PORAZA

Nakon OI u Moskvi, Damir je sljedeće uspjehe ostvario kao prvak Balkana 1983. i 1984. Poslije toga odlazi na svoje druge Olimpijske igre, ovoga puta u Los Angeles, gdje ga je u četvrtfinalu, nadomak medalji, porazio kasniji osvajač zlata, još jedan domaćin Virgil Hill.

Izniman uspjeh postigao je na Svjetskom prvenstvu u Renou (SAD) 1986. godine gdje je osvojio brončanu medalju.

Nakon toga „okitio“ se zlatom na Mediteranskim igrama održanim 1987. godine u Siriji i ponio laskavi naslov „prvak Mediterana“.

Sa Svjetskog je kupa 1988. godine, održanog u Beogradu, sa sobom kući odnio srebrnu medalju.

Ta 1988. bila je ključna godina u njegovoj karijeri.

Odmah u početku deklasirao je u Louisiani svoga „starog protivnika“ Virgila Hilla, koji je osvojio zlato na OI u Los Angelesu.

Zatim je na predolimpijskom turniru u Seoulu (Južna Koreja) osvojio brončanu medalju, što je bio dobar uvod u budući razvoj događaja.

Naime, Damir je na Olimpijskim igrama u Seoulu u listopadu iste godine osvojio brončanu medalju, u čvrstom i teškom meču, s napuklim rebrima i ozlijeđenom arkadom.

Njegov je nastup tim mečom i završen jer su mu liječnici zbog niza zdravstvenih problema zabranili nastup u finalu.

NAKON DAMIROVE OLIMPIJSKE BRONCE U SEOULU 1988., NITKO S PODRUČJA SVIH 7 DRŽAVA BIVŠE SFRJ NIJE OSVOJIO OLIMPIJSKU MEDALJU U BOKSU U POSLJEDNJIH 28 GODINA

Nakon Seoula, Damir na vrhuncu karijere napušta boks u kojemu je ostavio velik trag. U oko 450 odrađenih mečeva imao je manje od 12 poraza. Uz proslavljene Matu Parlova i Antu Josipovića, jedini je i posljednji Hrvat s olimpijskim odličjem u boksu. Dobitnik je i prestižne nagrade „Franjo Bučar“ 2007. godine koja se dodjeljuje za iznimna dostignuća u sportu.

Osvajanjem olimpijske medalje, Damir je ostvario svoje boksačke snove i vratio se svojoj prvoj sportskoj ljubavi – NOGOMETU – igravši na mnogobrojnim malonogometnim turnirima. 1993. godine na poziv svojih vukovaraca i borovčana počeo je igrati i veliki nogomet za veteranski klub VUKOVAR ’91, koji se tada natjecao unutar ZNS-a.

Povratkom vukovaraca 1997. godine u Vukovar, Damir je prešao u ekipu RIZ – ODAŠILJAČI koja je postala veteranskim prvakom Hrvatske. 2002. godine na poziv pokojnog Stjepana Spajića Damir počinje igrati za veteransku ekipu HRVATSKOG DRAGOVOLJCA, gdje od kapetana momčadi dolazi na mjesto predsjednika kluba.

Damirova izražena sposobnost vodstva te njegov pobjednički elan, dovode ekipu Hrvatskog dragovoljca sa začelja lige do četverostrukog naslova veteranskog prvaka HNS-a i ZNS-a.